LIČANKA KAJA (6)

Putuje,primjećuje i piše: LIČANKA KAJA

 

                                  OD LIČKOG ZECA DO SOKOLA

  

Često smo zatekli bivše direktore prije devedesetih kako dokazuju svoje nepripadanje ondašnjoj vladajućoj političkoj stranci, pa čak danas imamo situaciju kako politička stranka koja je naslijedila imovinu od bivše partije ne priznaje pravno sljedništvo , jer je jednostavnije priznati pravo na imovinu, ali neće priznati  greške koje su se dogodile u tadašnje vrijeme. Nedavno smo ipak bili svjedoci jednog nesvakidašnjeg događaja. Svoju proslavu organizirala je sportska udruga koja se bavi herojskom borbom protiv životinja koje mogu samo bježati, a naša građanska elita ih može ustrijeliti, ako ih uspije pogoditi iz svoje skupo plaćene puške. Ja se ipak, ne želim baviti opravdanošću ovog sporta, već želim progovoriti o velikoj proslavi koja se dogodila za ovu udrugu. Slavili su više desetaka godina od osnivanja, i pri tome se sjetili svog prvog predsjednika sa prezimenom plemenite životinje. Nije to loše, nego zaista lijepo od njih. Međutim, ako je vjerovati povijesnim izvorima i činjenicama nije bilo lijepo od toga predsjednika.  Zbog svoga rada i djelovanja našao se pred puškom tadašnjih osloboditelja, pa su mu čak oduzeli sva njegova građanska prava i imovinu. On je bio samo ministar u Vladi Milana Nedića, a brinuo se o humanitarnom radu i Crvenom križu (krstu). Prema povijesnim izvorima pripadao je među šest najmoćnijih ljudi tadašnje Kraljevine. Bavio se humanim radom kao upravitelj gospićke bolnice, a nešto manje politikom, pa je vodio četničku organizaciju i bio njihov starješina, te ga je kralj svojom oporukom imenovao zamjenikom Bana. U slobodno vrijeme organizirao je žandare da pucaju po hrvatskoj omladini u Senju, a nisu mu se dopadali ni Pazarištani koji su iz Žitnika i Klanca došli na prosvjed zbog krađe na izborima, te je i njima poslao žandare kako bi s njima pričali preko nišana. Ništa bolje se nije proveo ni poznati narodni tribun i HSS-ovac Karlo Brkljačić-Kacan, pa je za njega organiziran rukopis doktora sa prezimenom pitome životinje. Da bismo ostali kod životinja doktor je želio ostati dosljedan svome prezimenu, pa je organizirano udruženje građana koje će se baviti „tamanenjem“ životinja, ali zečeve neće dirati jer je u to vrijeme bila zaštićena vrsta divljači.  Nedavno smo putem portala iz susjedne države saznali kako neki tamo daleko pokreću postupak rehablitacije čuvenog gospićkog radikala, kojeg brojne hrvatske majke iz tadašnjeg vremena spominju sa velikim prezirom. Kako bi se išlo ispred ovog postupka u Gospiću njegovi pravni sljednici objaviše zahvalu ovom radikalu što je osnovao ovo udruženje čiju tradiciju oni njeguju i slijede kao zjenicu oka svoga.

                                                                          Tako je to u našoj Lici !

 Umjesto  prihvaćanja i sljedbe riječi velikog znanstvenika Nikole Tesle koji reče: „Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom !“ kod nas se sjetiše radikala koji je uzrok brojnih hrvatskih nevolja i poremećenih međunacionalnih odnosa u Gospiću i Lici. Ako već mogu zaboraviti život u onoj državi, pripadanost onoj partiji, mogli su barem zaboraviti ovog gospićkog radikala kojem pojedine hrvatske majke nikad neće oprostiti gubitak svojih sinova. Značajnije bi bilo doći do informacije kako se tadašnje udruženje osnovalo samo zbog toga kako bi jedan dio gospićkog stanovništva mogao legalno imati oružje, i nije im baš toliko bilo stalo do ljubavi prema prirodi i životinjama, koliko im je bilo stalo do što smanjenja broja njihovih susjeda.

 Čudno  je nepoznavanje ovih velikih poznavatelja PRIRODE I DRUŠTVA !      

 

 

Be the first to comment on "LIČANKA KAJA (6)"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*


Skoči do alatne trake