Nije nas bilo više od mjesec dana, ali umjesto isprike, objašnjenja i obrazloženja prenosimo uvodnik objavljen u pisanom mediju koji će možda uspjeti objasniti situaciju u kojoj se nalazimo kao medij.
” Ako u životu postoje dani kada život stane onda za mene nije bilo težih dana. Nekada nemate riječi da opišete raspoloženje. Međutim, u ovom trenutku imam previše riječi, ali treba pronaći baš one riječi s kojima nećete prijeći preko granice privatnog od poslovnog trenutka. Ima li čovjek teži trenutak nego onda kad u hladnu zemlju spusti svoje dijete , najmiliju osobu za koju je živio i stvarao, te pokušavao sve učiniti da ga se njegov sin ne bi posramio. Svaki pedalj u stanu podsjeća na njega, a njega nema, niti će ikada više proviriti, pa makar i zakasniti. Svoje čari imalo je čekanje na njegov dolazak i ljutnja što se ne javi da će zakasniti. A onda, toga više nema! Ostaje praznina, koja se ne može nikako popuniti. Pri tome čovjek može biti sretan jer se oko njega pojavljuju divni ljudi i divni mladići koji su spremni pomoći u svakom trenutku. Upoznate i takve ljude koji će bol učiniti još težom, a ni oni sami ne znaju zašto to čine. Kao da nemaju djecu i kao da ne znaju što znači obitelj, pa makar i nešto manja nego bi trebala biti. Ako imaju savjesti i malo duše, a bol koju nanose nekome drugome osjetiti će sami u trenutku kada se budu najmanje nadali. Svi oni koji su doprinijeli nečijoj nesreći, ne treba im osveta nego praštanje jer ne znaju što čine. Negdje u mislima dugo će odzvanjati riječi koje je pročitao Stipe Lulić, a napisala divna i neopterećena osoba Eldina Šistek Draganović iz Ključa. Treba praštati ! Ali, kako zaboraviti, u trenutku kada u hladnoj noći dolazite u posjetu hladnom grobu gdje leži najmilija osoba. Negdje vrijeme liječi, ali u ovom slučaju vrijeme stoji i utjeha se ne može pronaći. Netko će možda zamjeriti što su četiri stranice pisanog medija posvećene događaju na kojem se okupilo nekoliko tisuća ljudi u Ličkom Osiku, višeod 86 000 ljudi pogledalo komemoraciju i sahranu, a diljem svijeta se pisalo o ovom događaju koji je možda trebao i mogao drugačije završiti uz samo malo više napora. Kako nesreća ne bi ostala usamljena pobrinula se vijest o nepovratnom odlasku našeg vjernog suradnika Zorana Pike Hapče iz Senja, kojeg pamtimo po foto aparatu koji je sve bilježio, ali još više po lijepoj riječi kojom je dočekao sve dobronamjernike u Senju i činjenici da ste se na njega uvijek mogli osloniti. Što se još treba dogoditi pa da se možemo vratiti normalnom životu. Ništa više nije isto, ali mora se živjeti dalje i stvarati onoliko koliko se bude moglo !