Ima jedna izreka iz mladosti: „Od kolijevke do groba, najljepše je đačko doba!“ Sretni smo kad čujemo za nekoga od svojih prijatelja i njegovom uspjehu,a tužni kada netko od njih ne završi onako kako se očekivalo. Upravo tako počinje ova priča! U kući „malog Karle“ živjeli su i odrastali, te uz utjecaj svoga djeda i bake stjecali prva znanja, brat i sestra, Vesna i Miroslav. Bili su nekako drugačiji jer su im roditelji živjeli i radili u Njemačkoj, pa su svojoj djeci mogli priskrbiti nešto više nego su to imala druga djeca. Nije bilo zanemarivo da su potjecali iz poznate obitelji Butorac. Međutim, oni su uvijek bili skromni i ničim se nisu izdvajali od druge djece. Ova božićno-novogodišnja priča o Vesni dokazuje istinitost naših riječi,a čitatelji neka prosude o veličini djela koja učini dobrotvorka Vesna Mišak.
LIČKI PUT: Lika je žalosna i tužna kad njeni stanovnici odlaze, ali je isto tako oduševljena i ponosna kad netko od njih postigne neki uspjeh, te osvjetla obraz ličkog naroda. Zbog naših čitatelja možete li opisati svoju obitelj, tj. odakle potječe, čime se bavila i kako je došlo do odlaska iz Donjeg Pazarišta ?
VESNA MIŠAK: Moje porijeklo je iz D. Pazarišta, točnije iz Podastrane od obitelji Karla Butorca zvanog „Karle Mali“ i bake Mande Butorac dj. Ćaćić. Moje prezime je po ocu pok. Hinku Mišak koji je porijeklom iz Radoboja (Hrvatsko Zagorje).. Majka mi je Ana Mišak, dj. Butorac. Odrasla sam u Podastrani i pohađala sam sa bratom Miroslavom Mišak osnovnu školu u Donjem Pazarištu do sedmog razreda, a brat do petog razreda. Moji roditelji su radili u Njemačkoj i htjeli su da i mi djeca preselimo u Njemačku,gdje smo trebali nastaviti školovanje. Odlično smo poznavali njemački jezik, ali ni brat, ni ja, nismo željeli nastaviti život u Njemačkoj. Zbog toga se moja majka vratila u Zagreb,gdje smo imali stan i mi smo nastavili život u Zagrebu. Bilo nam je teško promijeniti životnu sredinu, promijeniti neke navike i ostaviti sve iza sebe, ostaviti prijatelje i otići u nepoznatu sredinu. Teško smo se privikavali, a naš govor je bio tvrd i težak. Djeca su nam se smijala zbog našeg ličkog izgovora. Ipak smo se uklopili,a ja sam kao starija sestra pazila na svog brata. Na „ganku“ u Podastrani još uvijek stoji datum našeg odlaska iz Like, gdje sam tada napisala: „Tužan je rastanak od djeda i bake !“. Izuzetno sam voljela djeda Karlu! On je bio moj uzor, učitelj i sve na svijetu! On me naučio dobroti i raznim poslovima. Uz njega sam naučila dosta muških poslova (piliti drva, brusiti noževe, brati gljive, brati ljekovite trave, učio me preživljavati i koristiti sve što se može iskoristiti u šumi, snalaziti se u šumi, gledati tragove, slušati zvukove u šumi). Moj djed je bio veliki čovjek, jako pametan i načitan za vrijeme u kojem je živio (čitao je Gričku vješticu, kupovao novine, slušao vijesti svaki dan, itd.). Pomogao je velikom broju Ličana, ali su na žalost mnogi to zaboravili. Za novu školu, asfalt i most zaslužan je moj djed. Ono što mogu reći je kako sam izuzetno ponosna što potječem iz obitelji Butorac, a naravno ponosna sam i na moju zagorsku liniju.
LIČKI PUT:Kako je osobno protekla Vaša karijera u poslovnom i društvenom smislu?
VESNA MIŠAK: Sjećam se svoga djetinjstva kada sam maštala da budem policajka. Kada je u našu kući dolazila tadašnja milicija za njih se uvijek nalazilo pršuta,sira i domaćeg kruha. Jednom prigodom jedan od njih me upitao što ću biti kad odrastem, ja sam kao iz topa odgovorila „milicajac“. Promijenila se država, a umjesto milicije imamo policiju,promijenili se običaji, ali mene želja za ovim pozivom nije napuštala. Po struci sam ekonomist i zaposlila sam se kao administrativni tehničar u policiji, i ubrzo obukla policijsku odoru. Tu me dočekao Domovinski rat gdje sam izgubila dosta svojih radnih kolega, i to je za mene bio veliki stres. Mijenjala sam poslove, te bila na graničnom prijelazu kao voditelj smjene,a danas radim po pitanju granice,stranaca i migracije.
LIČKI PUT: Odakle ideja za Vaš humanitarni rad po kojem ste u javnosti prepoznati ?
VESNA MIŠAK: Naučila sam pomagati od djetinjstva. Moji su bili dobrostojeća obitelj, jer su roditelji radili u Njemačkoj dugo godina. Svoju odjeću sam poklanjala drugoj djeci i tako se razvio osjećaj za neimaštinu. Roditelji su bili vrlo cijenjeni u Njemačkoj, i omogućili odlazak u Njemačku za dvadesetak obitelji, pa su im pronašli posao, uredili radnu dozvolu, ponekima su omogućili stan dok se nisu snašli. Većina od njih su danas dobrostojeći Ličani. Moj otac je bio postolar, pa sam bila poznata po najboljim cipelama i sandalama. Kad god je neka prijateljica izrazila svoje divljenje mojim cipelama, ja sam ih odmah skidala i poklanjala. U ratna vremena sam pomagala prognanicima iz susjedne Bosne i Hercegovine,a u sjećanju mi je ostala jedna obitelj iz Sarajeva s kojima i danas kontaktiram. U javnosti sam postala poznata nakon humanitarne akcije „Daj pet za Borisov topli dom“,a prije toga pomagala raznim obiteljima slanjem paketa u suradnji sa mojom priajteljicom Marijanom Matešić. Jednog dana apelom mi se obratila Nada Križan koja je napisala slijedeće: „Gospođo ! Pomozite mojoj obiteli ! Moj suprug je umro nakon teške bolesti. Iako je suprug bio hrvatski branitelj nemam nikakvih primanja, a imam pet sinova!“ Sjetivši se mojih poginulih prijatelja u odori hrvatskog policajca bila sam strahovito dirnuta i potresena. U nekoliko dana sam prikupila hranu,odjeću i obuću i svojim automobilom krenula put Suze u Baranji. Kada sam tamo stigla doživjela sam šok u kakvim uvjetima žive ljudi u 21. stoljeću. Kuća blatuša, krov samo što se nije srušio, a strop curi na sve strane. U kuću bez problema ulaze zmije i miševi. Bila sam bez riječi ! Najviše sam bila pogođena sa malim dječakom Borisom koji je tek trebao krenuti u prvi razred. Sve sam to slikala, kuću i okoliš,ali više nisam imala mira. U rujnu 2015.godine inicirala sam humanitarnu akciju za pomoć ovoj obitelji i prikupila 27 400 kuna,ali je materijal za kuću uglavnom doniran. Zatražila sam pomoć od vatrogasaca iz Belog Manastira, svojih kolega – policajaca iz Policijske uprave Vukovarsko-srijemske,raznih pojedinaca i obitelji, poduzeća. Nigdje nisam bila odbijena, a građevinska tvrtka je izgradila kuću sa rabatom od 70 %. Moja parola je:“Dobro se dobrim vraća“. Toga se držim i pomognem svakom ako mogu i koliko mogu, i to svim ljudima, i pri tome mi je nebitna nacionalnost, boja kože ili vjeroispovijest. Do sada sam pomogla velikom broju osoba, samohranim majkama s djecom (posebno sam osjetljiva na djecu), romskim obiteljima, starim bolesnim i nemoćnim osobama. Šaljem pakete hrane, higijenske potrepštine, dječju odjeću, obuću, lijekove, i sve što je nekom potrebno. Trenutno pomažem beskućnicima iz Zagreba, a nedavno je bila reportaža na HTV-u u emisiji:“ Dobro jutro Hrvatska“. Oni žive u neljudskim uvjetima, bez struje i vode, i smrzavaju se. Nedavno sam nabavila peć na drva kako bi prezimili. Ove godine bila sam kandidatkinja za „Dobrotvorku 2016“, godine. Nisam pobijedila, ali sam sretna što je pobjedu zaslužila jedna gospođa sa dawn sindromom koja također prikuplja donacije u ovu svrhu.
LIČKI PUT: Ima li Lika perspektiva i što bi po Vama trebalo učiniti da zaustavimo
iseljavanje ?
VESNA MIŠAK: Mladi nemaju perspektive, jer nema novih radnih mjesta. Zemlja se napušta umjesto da se obrađuje, jer zemlja predstavlja bogatstvo. Kada se ne bih bavila ovim poslom vjerojatno bih bila na zemlji mog djeda, jer je naša lička zemlja izuzetno plodna i kvalitetna.
LIČKI PUT: Razmišljate li o povratku u Liku ?
VESNA MIŠAK: Za Liku me vežuprve simpatije, i prve mladenačke ljubavi,iako nisu ostvarene. Uvijek se čovjek prisjeti rijeke Like i prvih poljubaca uz njenu obalu. Lika, moje Donje Pazarište i moja Podstrana su mi u srcu. U Podastrani mi živi ujak kojeg stalno posjećujem, a moja majka dođe krajem lipnja i ostaje dolje do kraja kolovoza. Kuća je stara, ali ne želim je mijenjati. Ja sam dugo godina u Zagrebu. Ovdje mi živi kćer. Još nisam u mirovini, ali razmišljam o njoj. S obzirom da sam nemiran duh nikad se ne zna gdje ću završiti.
LIČKI PUT: U Zagrebu ima više Ličana, nego u Lici! Jesu li organizirani i osjećate
“lički lobi” u zagrebačkom životu ?
VESNA MIŠAK: Iskreno, nisam primijetila neku slogu među Ličanima i spremnost za pomoć kao neki drugi zavičajni klubovi. Svake godine idem na ličku večer Kutereva s mamom i njezinom prijateljicom. Tada mi je srce puno, jer se pjevaju ličke pjesme i plešu lička kola. Cijene su im pristupačne, za razliku od udruge „Vila Velebita“, pa sam im jednom napisala da je puno Ličana uskraćeno za ovaj događaj jer nemaju novca za ulaznicu.
LIČKI PUT: Kako gledate na činjenicu o nedavnom gašenju radio postaje Gospić sa bogatom tradicijom, a mi kao jedini pisani medij nemamo previše razumijevanja i podrške? Kako gledate na činjenicu pisanja o Lici uglavnom u negativnom kontekstu?
VESNA MIŠAK: Gospić kao središte Ličko-senjske županije bi morao imati svoju radio stanicu. Glas iz Gospića i okolice je važan događaj za nas koji živimo izvan Like, a Liku nosim u srcu. U tu svrhu podržavam i ovaj pisani medij, a ne treba zaboraviti portale gdje se najefikasnije može informirati naša dijaspora i Ličani koji žive na svim svjetskim kontinentima. Negativne teme često prate Liku. Nemam predrasuda i nisam isključiva, ali nedavna vijest da su se u Gospiću vjenčala dva homoseksualca , koji vjerojatno nemaju nikakve veze sa Likom me strašno zasmetala. Zbog čega ne govore i pišu o Lici kao turističkoj atrakciji, Velebitu i nedirnutoj prirodi,autohtonim proizvodima i gdje se mogu kupiti, kako bi se razvilo gospodarstvo i mladi ostali živjeti na ognjištu svojih djedova i pradjedova.
