Ivanka Vojvodić: Čedo, voljela bih s tobom pričati i pokušati te razumjeti!

ŠIROKA KULA – KULA SMRTI

Pripremio: Marijan Pavletić

Široka Kula se smjestila nedaleko Gospića i odmah iza Ličkog Osika. Ovdje su do 1990. godine kolegijalno i složno živjeli Hrvati i Srbi. Te godine sve se promijenilo! Nije bilo više seoskih pomaganja i druženja, a čak se više nije ni pozdravljalo. Međuljudski odnosi su postali loši i vjerovalo se kako lošije ne može biti. Međutim, kao što od boljeg uvijek ima bolje, tako od lošijeg može biti lošije. To se upravo dogodilo tijekom rujna i listopada 1991.godine, kada pobunjene, raskalašene i naoružane „komšije“ po tko zna čijem naputku krenuše pljačkati, paliti, klati i ubijati hrvatske „susjede“ kojima nije preostalo drugo nego napuštanje rodnih kuća i život u izbjeglištvu onome tko je uspio pobjeći ispred „krvavog noža“. Nesretnu sudbinu nije izbjeglo 33 stanovnika hrvatske nacionalnosti, a za njih devetero ni 28 godina poslije ovog nesretnog događaja nisu pronađeni posmrtni ostaci, dok njihov nemir pojačava činjenica da niti poslije ovog vremenskog razdoblja nitko nije optužen i osuđen za ovaj necivilizacijski čin i ratni zločin, a lokalnom stanovništvu su poznati izvršitelji što nije dovoljno pravosudnim tijelima za obavljanje njihovog posla. 1995. godine nakon VRO „Oluja“ život se vratio u Široku Kulu, ali svoj mir nisu pronašli jer počinitelji ovog  gnjusnog zločina žive na slobodi.

Ova tema je došla do Bernardina Modrića, koji je scenarist i redatelj dokumentarnog filma „Kula smrti“ u kojem su prikazani kadrovi novijih datuma sela Široka Kula te preživjeli stanovnici koji su ostali bez djedova i baka, roditelja i braće. Promocija filma je bila u prepunoj školskoj dvorani Osnovne škole u Širokoj Kuli, gdje smo zatekli i sudionike iz dokumentarca Ivanku Vojvodić, Mandicu Rukavinu, Matu Nikšića, Nikolu Nikšića, Nikolu Vojvodića, a u dokumentarcu je bio nedavno preminuli Marko Nikšić, otac najmlađe žrtve Široke Kule trinaestogodišnjakinje Verice Nikšić. U sadržaju filma svatko je u kratkim crtama objasnio što se dogodilo kod njegove obiteljske kuće i šire, te su čak navodili imena i prezimena svojih napadača i ubojica njihovih obitelji, koji su tada bili u zreloj dobi četrdesetogodišnjaka napadača koje su vrlo dobro poznavali. Čudili su se njihovim povicima „Ovo je Srbija !“ Do nedavno su živjeli u idiličnim međunacionalnim odnosima, a onda se preko noći sve promijenilo u glavama njihovih „komšija“. Veći dio hrvatskog stanovništva je naivno vjerovao u suživot, a neki su to povjerenje platili životom.

Tvrdnju da ni danas ne mrze nikoga potvrđuje izjava Ivanke Vojvodić:

“Moju obitelj je ubio Čedo Budisavljević. Čedo ja bi te voljela vidjeti i popričati s tobom o svemu tome i razumjeti te zašto si to napravio…”

Film prikazuje i postupak pravnih institucija koje su reagirale na vrijeme sa presudama još 1994 godine. Međutim, do izručenja okrivljenih nije došlo, te do danas nitko nije odgovarao za žrtve Široke Kule. Za vrijeme emitiranja filma u dvorani su se primijetile velike emocije i suze u očima, a nakon filma smo saznali za bezbroj tema koje nisu prikazane. U filmu se samo na jednom mjestu spominje mučenje i vođenje civila svezanog kabelom oko vrata, a tome istom civilu su žicom probadali uši i bubnjiće, a izvan filma smo saznali kako su odvedene civile vukli za traktorima kroz selo. Prezimena žrtava Široke Kule su: Nikšić, Orešković, Vojvodić, Ćaćić, Rakić i drugi, a broj žrtava u Širokoj Kuli se zaustavio na brojci od 33, dok posmrtni ostaci nisu pronađeni za devet žrtava.

 

Be the first to comment on "Ivanka Vojvodić: Čedo, voljela bih s tobom pričati i pokušati te razumjeti!"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*


Skoči do alatne trake