Na promocijama knjige Rodoslovlja obitelji Podlapca / Podlapače govorio sam prije godinu dana: „Ova knjiga je kraj jednog davnog početka u koji sam zaplivao još 2008. godine iz znatiželje, ponesen ljubavlju i poštovanjem prema pretcima.“
Ova knjiga Rodoslovlja obitelji Pišača / Krbave i Tolića nastala je na upit nasljednika kako im mogu pomoći, odnosno ove dvije knjige su jedna cjelina i živi organizam, a izrečena izreka važi i danas.
Ukratko ću ponoviti o izazovu i putu kako je do prve knjige došlo, a ova je nastavak meni poznatog istraživačkog puta i ispunjenje želja nekih od nasljednika.
Nesretnom sudbinom oca moje supruge, Juraja Rosandić koji je rođen u Podlapači 1928.g.
i kad je mao je 5,5 godine preseljen u Donji Lipovac kod Nove Kapele. Odrastanjem u novom dalekom kraju i u novoj obitelji popucale su veze sa lozom Rosandića, rodbinom, susjedima, selom i zavičajem, tako nikada više nije bio u rodnom selu i kraju i tamo nikog nije poznavao.
Držao sam se izreke: „Ako ne cijenimo svoju prošlost, izgubit ćemo budućnost. Zaboravimo li naše korijene, nećemo moći rasti,“ i odvažio saznati za rodbinu i pretke.
To je bio prvi korak u istraživanju. Izazov koji sam uspješno riješio nakon 6 godina, krajem 2013..
Upoznavši dio rodbine i starijih Podlapčana, saznao sam za povijesne nevolje mjesta, zakone šutnje i nedostupnost dokumenata, a ja sam pronašao put kako to saznati.
Očekivao sam njihovu pomoć, a oni su me potakli da ja pomognem njima, čuvši od jedne starice:
„Mi Podlapčani naučili smo živjeti sami i tako zavoljeli biti, a vi ste vrlo hrabar čovjek“.
Knjige su podkrepljene dokumentima iz Matičnih knjiga i drugih pisanih izvora.
Hodajući po ustanovama i čitajući razne knjige, prepisivao sam sve sa naznakom Podlapca-Podlapače, kupovao fotokopije, slikao i tako stvarao temelje i ove knjige, dugi niz godina.
Knjiga je tematski podjeljena na dva dijela.
Prvi tekstualni dio knjige opisuje Liku, Krbavsko polje, i Podlapac / Podlapaču sa novim saznanjima. Sve to zapisano je o Pišaču / Krbavi i Toliću od oslobađanja od turaka, dakle preko 325 godina. Prvih 150 godina naseljavanja po vremenu različitih godina, po prezimenima i odakle su dolazili, a toliko godina i o iseljavanju i kuda su odlazili. Tako imamo poglavlja pred turskog raseljavanja i poslje tursko naseljavanje. Naglasak kroz vrijeme bili su popisi po prezimenima te statistički podatci broja svih stanovnika dvaju vjera.
Uz popise prezimena i brojčane podatke od najviše sve zajedno 1145 do današnjih 17 stanovnika u poglavlju o iseljavanju i popisu prekooceanskih putnika, kao i raseljavanju diljem Hrvatske, pronaći ćemo razlog i vrijeme kad se to i zašto događalo, a davno je zapisano:
„Lika sav svijet naseli, a sebe ne raseli“, što odavno više ne vrijedi za ova mjesta.
Početkom 20. st. za vrijeme pregovaranja o izgradnji željezničke pruge Zagreb – Split,
G. Matoš zapisao je epigram: „Željeznicu dobiti će Lika, kad već neće imat stanovnika.“
To posebno vrijedi za pišačane i tolićane jer mnogi su tim vlakom i iseljavali, a popraćeno je i slikom lokomotive u lici zimi i popisima putnika za Ameriku.
Drugi dio su Rodoslovlja svih obitelji prema popisu prezimena iz Stališa duša župe Podlapac: Čorak, Ivanković, Marković, Milobara, Mubabžija, Stilin, Šimatović, Štajdohar i Trtanj,
što je bio i osnov rodoslovnih grana. Popunjavan je podatcima iz Matičnih knjiga rođenih i vjenčanih što je omogućilo povezivanje unutar obitelji u nekadašnje zadruge, a pomoću kućnih brojeva mladenki sa njenom rođenom obitelji. Ženidbom i udajom dolazilo je i do vjerski mješovitih brakova pa u Pišaču imamo prezime po maci, a vjera po ocu ili obratno. Većinom su brakovi bili unutar župe Podlapac pa otud i pjesma u kolu: „Podlapačo pola roda moga, pola moga pola dikinoga.“
Stradanja pojedinaca u sva tri rata ili stradanja druge vrste koja sam pronašao zapisane, upisana su na stranicama obitelji. Upisana su poznata mjesta rođenja u progonstvima, raseljavnja i u koja mjesta, a upisana imena vjenčanih kumova govore o rodbinskom poštivanju i povezanosti.
U knjizi pisanoj 1925.g pročitao sam i u ovoj knjizi zapisao kako su tada o iseljavanju razmišljali hrvatski političari, rekao bi vizionari, a to daje odgovor i na obiteljske odnose sve do danas.
„Na djecu da se školuju u gradu ili odu na rad, čak i u daleke zemlje, trošio se dio imetka očekujuči napredak i njegov povrat. Život u gradu ili tuđini posve je otuđio dio nasljednika koji postaju ravnodušni na svoje, čak ih se stide, odriču ili zatajuju.“
Nadam se da će i ova knjiga sama radosno otvarati vrata, poneka srca i znatiželju nasljednika.
Ona je zapravo živi organizam jer je iz male obiteljske knjižice prerasla u ovu veliku i uz nadopunjavanje nasljednika nema joj kraja.
Zadovoljan sam svojim doprinosom o čuvanju uspomena na pretke katoličke župe Podlapac / Podlapača, a još više znajući da će čitanje i ove knjige diljem Hrvatske u Vas nasljednika pojačati, kod nekih i probuditi, osjećaje poštovanje na njih.
Dug prema našim pretcima i svima zapisanima u ovoj knjizi ispunit ćemo kad svaki od nas s ponosom uzmogne reći, kako je davno zapisao u jednom stihu naš veliki pjesnik Vladimir Nazor : „Propao nije ni duh im ni lik, njih mrtvih ja sam živi spomenik“ !
Hvala svima koji su me podržali čuvati zavičajnu baštinu.
Autor: Đuro Mesić
BILJEŠKA O AUTORU – iz knjige
Rođen 4.2.1955.g. i odrastao je u Golobrdcima.
Osnovnu školu završio u Mihaljevcima i Požegi.
Školovanje nastavio u Školi učenika u privredi i Veleučilištu Požega.
Radio u tvornici Zvečevo 23 godine.
U Domovinskom ratu odazvao se pozivu pirotehničara radeći 21 godinu kao pirotehničar, voditelj momčadi, tvrtki i radilišta te pirotehnički nadzornik u AKD Mungosu, Rumitalu, Terafirmi i HCR-a.
Danas u mirovini, živi u Novom Čiču.
Zadnjih petnaestak godina učio je istraživati povijesnu građu i dosta vremena posvetio je istraživanju predaka, najprije svojih Mesića, pa po majci Vukovića, deset generacija u prošlost. Sada proučava rod Rosandića, predaka svoje supruge iz Jagodnjeg i svih predaka drugih prezimena iz Podlapca / Podlapače koja su gotovo sve rodbinski povezane, a zapisano u tiskanom izdanju ovakve knjige 2017. godine.
Nažalost zbog uništene povijesne građe ili nepronalaženja iste, nešto kraće u prošlost.
Saznao je i o 50 godina nogometa u Golobrdcima te nešto o svemu tome i zapisao u knjigama:
