RAZGOVOR SA JEDINIM LIČKIM GENERALOM IZ DOMOVINSKOG RATA (3)

Nakon objave teksta razgovora u našem pisanom mediju počinjemo objavu razgovora na portalu, gdje će biti objavljen u u sedam nastavaka:

_________________________________________________________________________

General Frane Tomičić:

                    „Herojski grad Gospić zaslužuje muzej Domovinskog rata!“

 

                         LAŽ NE SMIJE, NITI MOŽE POSTATI ISTINA!

Pripremio: Stjepan Ćaćić

 

 Lički put pokušava pisati o događajima i osobama sa prostora Ličko-senjske županije. Frane Tomičić je ušao u povijest kao jedini lički general koji je proistekao iz Domovinskog rata. Lička i gospićka javnost poznaje ovog mirnog i obrazovanog čovjeka, koji se kao jedan od malobrojnih i rijetkih intelektualaca odmah priključio u obranu Gospića,Like i Hrvatske. Kako se dogodilo da jedan profesor postane ratnik, vojnik i časnik najbolje ćemo saznati u razgovoru s njim , jer je Lički put biti jedan od rijetkih medija u kojem general Tomičić progovorio o svemu, a neki dijelovi razgovora nikada dosada nisu bili objavljeni. 

3. NASTAVAK:

                SPORT U GOSPIĆU

 

LIČKI PUT: Uslijedilo je doba nogometa. Velebit iz Žabice i Gospić ! Koji Vam je

                    Klub bio najdraži? Sjećate li se nekog od tadašnjih nogometaša i

                    želite li nekog posebno spomenuti ?

FRANE TOMIČIĆ: Nogomet je u pravom smislu riječi  bio i ostao moja velika strast. Igram ga čitav život, pa i sada dva puta tjedno. Eh da sam  ga znao igrati, barem dijelom,  koliko sam ga volio, gdje bi mi bio kraj. Šalu na stranu, na Trupinovcu sam se kao dijete divio Guli, Bubi, Marku Bubliću, Prlji, Joji Šuperu, Belom Vukiću, Peri Buliniću, Ciji, Taji, Slavku i Duji Đakoviću, Petru Bjegoviću, Radi Čubeliću, Dresi, Pupi, Peleu, Capiji, Magi, Niki i Brajici Generalić, ….  . Posebna mi je nagrada bila kad bi me pozvali da im vraćam lopte koje bi prilikom treniranja odlazile pored gola. A još kad bi ih na treningu bio neparan broj, pa me pozvali da s njima igram, od uzbuđenja nisam mogao zaspati. Kasnije sam ostvario svoj dječji san, jer sam na leđima službeno nosio „devetku“ NK „Gospića“ i NK „Velebita“.  Značajniju karijeru nisam ostvario, jer nisam mogao redovito trenirati obzirom na fakultetske obveze u Zagrebu, ali ne zanosim se, nedostajalo je i kvalitete.

Iskoristio bih prigodu da naglasim nešto drugo. Gospić je krajem sedamdesetih i u osamdesetim vrvio športskim talentima od nogometa, košarke, rukometa, hrvanja…., sve je prštalo od potencijala zdravih i ponosnih ličkih mladića. Koliki je bio interes mladih za nogomet govori podatak da su se tijekom 70-ih nogometni turniri u Gospiću odigravali istovremeno na četiri igrališta (Grbavica, Dom JNA, i dva igrališta kod gimnazije)  i trajali od sedam do deset dana. Ono što je nedostajalo po pitanju nogometa, to je bila infrastruktura i školovani treneri. Jedini teren je bio na Trupinovcu i u pravilu je bio u očajnom stanju. Tad nije bilo rada s mladima,  tako da se s koliko-toliko ozbiljnijim treninzima počinjalo tek sa 19-20 godina. A to ne da je  kasno, već prekasno ? Što mislite gdje bi bio kraj jednom Toniju Valentiću, Perici Radojčiću, Slavku Đakoviću, Taji ili Dušku Kneževiću, Kecu, Jefti, Mladenu Buneti, Nini Nikšiću, Mići Tomljenoviću i mnogim drugima (neka se na mene ne ljute jer bi stranice za ovaj intervju bile prekratke kad bih ih sve nabrajao) da su imali uvjete približno današnjim, i da su prošli školu nogometa sa školovanim trenerima od najnižih uzrasta. Uvjeren sam da bi mnogi bili prvoligaški igrači.

Gospić nikad ne smije zaboraviti doprinos Jože Kursa, koji se desetljećima žrtvovao da bi gospićki nogomet bio što bolji, a ponekad da bi doslovno i preživio. S posebnom radošću sam pročitao da jedan turnir nosi njegovo ime, no taj dobri čovjek zaslužuje puno više. Ne znam, evo za početak,  da se bar po njemu nazove jedna od gospićkih ulica.

 

             POČETAK RADA U ŠKOLI

 

LIČKI PUT: Nakon završetka fakultetskog školovanja zaposlili ste se u  

                    tadašnjoj srednjoj školi. Je li netko pomogao ili je došlo slučajno ?

FRANE TOMIČIĆ: Otac mi je kao stolar zaposlen u RO „Usluga“. Izvodio je radove u zgradi gimnazije i čuo od direktora Duje Đaković koji ga je pitao za mene, da je profesor Borić na bolovanju i da će Centar raspisivati natječaj za zamjenu na određeno vrijeme.  „Neka se Frane javi, ja ne mogu odlučivati, jer postoji komisija,   ali neću biti protiv“, rekao mu je Duja .  Ja se javim na natječaj, i nakon „povuci-potegni“, prime me na određeno radno vrijeme, na zamjenu.

Kako sam za  punu plaću trebao odraditi  22 sata nastave tjedno, a ja sam imao 8 ili 10, dobio sam razredništvo, a to je nosilo još 2 sata. Kao najmlađeg profesora me dopao rad s omladinskom organizacijom, tu sam još dobio 2 sata, a ostatak do 22 sata sam nadoknađivao predajući u tkz. obrazovanju odraslih uz rad.  Godina dana brzo je prošla, i kad je došao zadnji dan i zadnji sat,   po rasporedu sam ušao u jedan meni posebno drag razred, onako pomalo mangupski bacio imenik na stol, nasmijao se  i rekao učenicima: „Gledajte, danas mi je posljednji dan rada u školi, i nećemo obrađivati ništa novo. Neću vas zamarati. Dajte da malo popričamo“. Učenici nisu znali da mi je posljednji sat i nastala je mukla tišina. Kod nekih su se pojavile i suze, počelo je meškoljenje.  Ni meni nije bilo svejedno. Umirio sam ih, i priveo sat kraju, zaželio im sve najbolje i naglasio da im uvijek stojim na raspolaganju, ako bi trebali bilo kakvu pomoć. Nisam ni znao da su oni nakon toga iz zgrade ŠUP-a, demonstrativno, uz predstavnike još nekih razreda, odmah otišli u glavnu zgradu Centra gdje je stolovao direktor Duja Đaković.  Tamo su organizirali pravi prosvjed. Kao ono: „Ukoliko mu ne produžite radni odnos, mi više nećemo ići u školi“ i slično. I što da vam kažem, tako sam ja primljen u stalni radni odnos. Stvarno sam s učenicima imao fantastičan odnos.

 

                 (Nastavak razgovora za 48 sati)

Be the first to comment on "RAZGOVOR SA JEDINIM LIČKIM GENERALOM IZ DOMOVINSKOG RATA (3)"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*


Skoči do alatne trake