RAZGOVOR SA JEDINIM LIČKIM GENERALOM IZ DOMOVINSKOG RATA (6)

Nakon objave teksta razgovora u našem pisanom mediju počinjemo objavu razgovora na portalu, gdje će biti objavljen u u sedam nastavaka:

_________________________________________________________________________

General Frane Tomičić:

                    „Herojski grad Gospić zaslužuje muzej Domovinskog rata!“

 

                         LAŽ NE SMIJE, NITI MOŽE POSTATI ISTINA!

Pripremio: Stjepan Ćaćić

 

 Lički put pokušava pisati o događajima i osobama sa prostora Ličko-senjske županije. Frane Tomičić je ušao u povijest kao jedini lički general koji je proistekao iz Domovinskog rata. Lička i gospićka javnost poznaje ovog mirnog i obrazovanog čovjeka, koji se kao jedan od malobrojnih i rijetkih intelektualaca odmah priključio u obranu Gospića,Like i Hrvatske. Kako se dogodilo da jedan profesor postane ratnik, vojnik i časnik najbolje ćemo saznati u razgovoru s njim , jer je Lički put biti jedan od rijetkih medija u kojem general Tomičić progovorio o svemu, a neki dijelovi razgovora nikada dosada nisu bili objavljeni. 

6. NASTAVAK:

 

          O MIRKU NORCU TREBA NAPISATI KNJIGU ILI SNIMITI FILM

 

LIČKI PUT: Poznato je Vaše prijateljstvo sa Mirkom Norcem, pa možete li ga

                    opisati za naše čitatelje ?

FRANE TOMIČIĆ: Mirka sam upoznao u jesen 1991. godine,  bio je mladić od svega  23 godine. Što reći ? Ja sam tada imao 32 godine,  i već sam nešto u životu prošao. Upoznao sam puno osoba, bio u različitim situacijama, pročitao mnoštvo knjiga, no takvu osobu nisam sreo.  Fascinirao me je. On zaslužuje da se o njemu napiše knjiga, snimi film.  Ukratko; hrabrijeg, poštenijeg, odlučnijeg i domoljubnijeg nisam sreo, Ne samo do tada, nego do danas. Imponirao je mirnoćom, ozbiljnošću, odgovornošću, spremnošću na osobnu žrtvu. Uvijek prvi ! A pazite, imao je 23 godine, kad mu je, ne njegovom voljom, niti traženjem ili lobiranjem, na pleća stavljena odgovornost za grad, koji su u Zagrebu već bili prekrižili. I on je, zajedno s svojim suborcima koji su mu beskrajno vjerovali, uspio. To što mu se dogodilo, zato je kako se kaže: „ Odležao je !“. Svatko od nas nosi svoj križ, pa tako i on. Reći ću samo, kako postoji čitav niz indicija koje snažno upućuju na sumnju u veliku i zakulisnu igru sa najviših razina, u koju je Mirko Norac beskrupulozno gurnut. Ispaštao je sam, kao Isus na križu,  za iskupljenje grijeha svih ostalih.

 

                    OLUJA JE BILA KRUNA SVEGA !

 

LIČKI PUT: Onaj tko je sudjelovao u ratu vrlo dobro zna kako je danas lako i

                     jednostavno “zboriti” o pravilima ratnog ponašanja, ali u ratu često  

                     situacija određuje pravila ponašanja. Koliko znamo iza Vas nema

                     nikakvih “repova” s kojima bi se neka druga tijela trebala baviti.

                    Što je bio najsretniji i najznačajniji trenutak za Vas u Domovinskom      

                    Ratu, a što biste željeli što prije zaboraviti iz ovog ratnog razdoblja?

FRANE TOMIČIĆ: Gledajte, niti jedan rat nije normalno stanje, naročito onaj koji su nam nametnuli. U ratu čovjek postaje zvijer, bori se za goli život, za opstanak. Prorade, kako one najuzvišenije tako i najniže emocije, porivi i strasti. Mi, 1991. godine nismo imali ustrojenu vojsku, zapovjedni lanac, onako kako ga definira vojna profesija,  gotovo da nije ni postojao. Sve se događalo u kratkom, krajnje turbulentnom vremenu, i na malom prostoru. Mobilizacije, dobrovoljci, ustrojavanje,  pogibije, ranjavanja, napadi agresora, protunapadi, sve se odvijalo u uvjetima nadljudske  borbe na život ili smrt. Odluke su se donosile odmah ! Nije bilo vremena za analize i razmišljanja ! U takvim uvjetima, sve je bilo podređeno obrani i crti bojišnice. Grad je bio pust i razrušen ! Tko je što htio, mogao je uzeti ili raditi sve što mu padne na pamet.

S druge strane događaje koji se analizira uvijek treba gledati u kontekstu vremena i okolnosti u kojima su se događali, a ne sa „naknadnom pameti“ od 25-30 godina. Danas s ove distance, bi bilo lakše reći što i kako napraviti, kako postupiti 1991. godine,  te na temelju toga optuživati odgovorne, kako su mogli ovo ili ono. Ne kaže se uludo „Lako je poslije bitke biti general ! “

Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, svaka pobjeda mi je bila draga, svaka uspješna operacija, također. VRO „Oluja“ naravno, bila je kruna svega. Vrijeme koje sam proveo u 118. brigadi i 9. gardijskoj  brigadi je nezaboravno. Bili smo kao braća, više od prijatelja, živjeli smo jedni za druge, dijelili dobro i zlo. Ali sve to je polazilo od zapovjednika Norca, jer on je davao primjer, davao ton svemu, a mi smo ga slijedili. Ono što me boli, čega se uvijek prisjećam, to su mrtvi i ranjeni.  Ne bih htio zvučati patetično, ali bi uistinu s vremena na vrijeme, sve one koji su danas i koji će  sutra ili prekosutra  biti odgovorni za Hrvatsku, trebalo podsjetiti na žrtvu hrvatskih branitelja. I, tako uvijek nanovo !

 

             NISAM UPOZNAT SA BILO KAKVOM POTPOROM

                         LOKALNE POLITIKE !

 

LIČKI PUT: Kao najviše rangirani hrvatski časnik sa ovih prostora jeste li imali

                   podršku lokalne politike ?

FRANE TOMIČIĆ: Osobno je nisam tražio, a je li se netko za mene založio, to mi nije poznato. U to čisto sumnjam, jer sam gotovo deset godina stajao na čelu vojnog sigurnosnog, obavještajnog i protuobavještajnog sustava, i to bih doznao. A da vam je netko i pomogao, znate kakvi smo mi, prije bi vam to rekao nego što bi učinio. No, siguran sam da ima i onih koji tumače kako su mi pomogli, davali potporu i tome slično. Moguće i to da su zaslužni  za moju vojnu karijeru. Razlog ovakvih priča je dvojak. S jedne strane nastoje vas omalovažiti, jer eto da njega ili njih nije bilo, vi nekad ne bi bili to što jeste. S druge strane, nastoje sebi podići rejting i prikazati se moćnim i utjecajnim. Pa volio bih to znati, ako mi je netko  pomogao, htio bih biti pristojan i zahvaliti mu. Molim ga da mi se javi. 

Doduše, jednom prigodom sam pozvan u jedno od ministarstava, od strane tada visoko rangiranog političara s ovih prostora, a razgovaralo se o mojoj kandidaturi za jednu visoku poziciju u MORH-u. No, kako to nije realizirano, ne bih govorio o konkretnim imenima. Apsolutno nemam toj osobi bilo što zamjeriti, jer to što je planirano u smislu kadroviranja, nije realizirano iz objektivnih razloga.

 

 

           (Nastavak za 48 sati))

Be the first to comment on "RAZGOVOR SA JEDINIM LIČKIM GENERALOM IZ DOMOVINSKOG RATA (6)"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*


Skoči do alatne trake