U župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju, u srijedu 18. ožujka 2026., gospićko-
senjski biskup mons. Marko Medo predvodio je svečano misno slavlje tijekom kojega je brat
Marinko od Presvetog Imena Isusovog Klaić položio doživotne zavjete čistoće, siromaštva i
poslušnosti. Time se trajno posvetio Bogu u pustinjačkom životu na području Gospićko-
senjske biskupije, postavši prvi pustinjak ove mjesne Crkve.
U koncelebraciji su sudjelovali mjesni župnik vlč. Pero Jurčević, provincijalni ministar
Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Milan Krišto, kao i brojni svećenici iz
Gospićko-senjske biskupije te prijatelji brata Marinka iz drugih redovničkih zajednica.
Nakon homilije brat Marinko pristupio je pred biskupa, gdje je, nakon oblačenja pustinjačkog
odijela, izrekao svoja obećanja. Slijedila je prostracija i litanije Svih svetih, a potom je
pročitao i potpisao obrazac zavjetovanja kojim se do kraja života obvezao na život u čistoći,
siromaštvu i poslušnosti u pustinjačkom obliku života. Nakon blagoslovne molitve, biskup
Marko Medo predao mu je Bibliju, križ i Pravila.
U svojoj homiliji biskup je poručio:
„Draga braćo i sestre, poštovani oče Provincijale, braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi
vjernici okupljeni ovdje u Donjem Kosinju, dragi brate Marinko.
Danas se nalazimo pred otajstvom koje je skriveno pred očima svijeta, a dragocjeno pred
Bogom. Okupljeni smo na slavlju u kojem brat Marinko, nakon godina traženja, sazrijevanja,
kušnje i vjernosti, izgovara svoje „da” Gospodinu. Danas polaže doživotne zavjete čistoće,
siromaštva i poslušnosti, posvećujući se Bogu u pustinjačkom životu na području Gospićko-
senjske biskupije, kao prvi pustinjak ove mjesne Crkve.
Ovo je velik događaj, velik jer se u njemu ne ističe čovjek, nego Bog. Danas, javno potvrđuje
ono što je godinama živio u skrovitosti: da je Bog dostatan, da je Krist dovoljan, da je
Evanđelje vrijedno svega.
U središtu svakoga istinskog duhovnog poziva nalazi se jedna duboka istina o čovjeku: čovjek
je biće čežnje, traženja i iščekivanja. Srce čovjekovo nije stvoreno za prolazno, nego za Boga.
To vrijedi za sve nas, ali se na osobit način očituje u pustinjačkom pozivu. Pustinjak je čovjek
koji je shvatio da nijedna zemaljska stvar ne može potpuno ispuniti ljudsko srce.
Proroka Izaije ističe tu logiku Božjega djelovanja: „Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne
opažate?”
Bog je onaj koji otvara put ondje gdje ga čovjek ne vidi. On pravi stazu i kroz pustinju. On
izvodi vodu ondje gdje vlada suhoća. Ne ostavlja čovjeka zatvorena u prošlosti, nego mu
otvara budućnost. U Božjim očima pustinja postaje mjesto novoga života. Ondje gdje čovjek
nije dostatan samom sebi, Bog pokazuje da je On temelj. Ondje gdje ljudska sigurnost presuši,
izbija voda Božje milosti.
Dragi brate Marinko, tvoj put upravo to potvrđuje. Kao franjevac, živio si franjevačku
karizmu, izgrađivao se u franjevačkom zajedništvu. A onda te Gospodin, kroz godine
razlučivanja i tišine, poveo putem pustinjaštva: prema dubljem ostvarenju istoga predanja.
Posljednjih godina živiš u Donjem Kosinju, u skrovitosti, molitvi i pokori, poziv koji danas
dobiva svoj pečat u doživotnim zavjetima.
Pustinjaštvo nije duhovni individualizam. Nije „ja i Bog bez Crkve”. Pustinjak može postojati
samo u poslušnosti Crkvi, u zajedništvu s biskupom i Božjim narodom. Današnje slavlje zato
nije samo osobni događaj; ono je milosni trenutak za cijelu ovu biskupiju. U vremenu
raspršenosti Gospodin nam daje znak sabranosti. U vremenu buke daje nam znak tišine. U
vremenu pretrpanosti daje nam znak jednostavnosti. U vremenu samodostatnosti daje nam
znak poslušnosti. U vremenu gomilanja daje nam znak siromaštva. U vremenu površnih
odnosa daje nam znak čistoće srca.
Sve ovo ima svoju duboku poruku jer se događa u godini 800. obljetnice smrti svetoga Franje
Asiškoga. Brat Marinko ne odlazi u pustinjački život iz neke duhovne praznine, nego sa
sobom nosi iskustvo franjevačke karizme. Današnji čin nije udaljavanje od franjevačkoga
duha, nego njegovo produbljenje na poseban i radikalan način. Današnji zavjeti, u ovoj godini
franjevačkog jubileja, odjekuju kao snažan podsjetnik cijeloj Crkvi da svetost nije nešto
davno, nego moguća i danas.
U taj put duboko je upisano i ime koje si uzeo: od Presvetoga Imena Isusova. To nije samo
naslov ni pobožni dodatak. To je program života. U svijetu u kojem se čovjek lako rasprši na
bezbroj strana, tvoje ime pokazuje središte: a to je Isus. Njegovo Ime je spasenje, njegovo Ime
je utjeha, njegovo Ime je snaga u kušnji, mir u borbi i svjetlo u samoći. Pustinjak ne živi od
svojih zamisli, nego od zazivanja Imena koje je iznad svakoga imena. Zato je lijepo i duboko
da tvoj identitet bude tako vezan uz Presveto Ime Isusovo: da ti upravo Isus bude početak,
središte i ispunjenje svega.
„Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.”
To je sažetak svakoga duhovnog poziva, a osobito pustinjačkoga. Prepustiti Gospodinu svoje
putove znači odreći se želje da sami upravljamo vlastitom sudbinom. Znači dopustiti Bogu da
nas vodi. Pustinja je upravo škola toga predanja. U pustinji padaju maske. Ondje čovjek više
ne može živjeti od dojma, od uloge, od priznanja ili vanjske potvrde. U pustinji ostaju samo
Bog i čovjek. Ondje se ne čuje samo Božji glas, nego i vlastita unutarnja borba. Ali upravo
zato pustinja postaje mjesto istine.
„Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti zasjedama đavolskim.”
Pustinja nije romantično mjesto duhovne ugode. Ona je i mjesto duhovne borbe. Tko želi
posve pripadati Bogu, mora znati da će njegovo srce biti kušano. Tvoji nebeski zaštitnici
najbolje o tome govore:
Sveti Ilija je čovjek pustinje, ognja i vjernosti. On stoji pred licem Boga živoga, čuva čistoću
vjere i ne klanja se idolima. U njemu vidiš snagu nutarnje sabranosti i proročku hrabrost da se
ostane vjeran Gospodinu i onda kad je čovjek sam.
Sveta Marija Magdalena uči te ljubavi koja traži Gospodina, vjernosti koja ostaje pod križem i
srcu koje prepoznaje Učiteljev glas.
Sveti Ivan Krstitelj je čovjek pustinje, šutnje, pokore i glasa koji pripravlja put Gospodinu. On
pokazuje što znači biti malen da bi Krist rastao. U njemu je sažet duh pustinjaštva: ogoljenost,
istina, poniznost i potpuna usmjerenost na Jaganjca Božjega.
A blaženi Karlo Acutis, taj „mali brat Karlo”, podsjeća da svetost nije vezana uz neko davno
vrijeme, nego je moguća i danas. On pokazuje kako srce može biti potpuno Božje i u
suvremenom svijetu, kako jednostavnost, euharistijska ljubav i čistoća nakane i danas vode do
svetosti.
U svetom Josipu, čiji blagdan sutra slavimo, u njemu gledamo čovjeka šutnje, pravednosti i
poslušnosti. On ne govori puno, on sluša. Ne ističe sebe, ali vrši Božju volju. Ne traži svoju
sigurnost, nego se oslanja na Božju riječ. U trenutku nejasnoće i kušnje, Josip ostaje poslušan
Bogu. To je lik koji duboko odgovara pustinjačkom pozivu. Kršćanska šutnja nije praznina,
nego slušanje. Kršćanska samoća nije odbacivanje, nego prostor susreta. Kršćanska pustinja
nije bijeg od svijeta, nego nošenje svijeta pred Boga.
Dragi brate Marinko, danas ti pred licem Crkve izgovaraš svoje „da”. Tvoje „da” neka bude
poput Josipova: tiho, ali čvrsto. Poput Franjina: siromašno, ali slobodno. Poput Ilijina:
gorljivo i vjerno. Poput Ivanova: ponizno i ogoljeno. Poput Marije Magdalene: puno ljubavi
za Gospodina. Poput bl. Karla: jednostavno, radosno i posve predano Kristu.
Ti se ne odričeš života, nego biraš njegovu puninu u Bogu. Ne udaljuješ se od ljudi, nego ih
dublje primaš u svoje srce i molitvu. Ne zatvaraš vrata svijetu, nego otvaraš prostor u kojem
svijet prinosiš Bogu: obitelji, djecu, mlade, stare, bolesne, siromašne, izgubljene, grešnike,
svećenike, redovnike, redovnice i čitavu biskupiju.
Dragi Marinko, ti si prvi pustinjak na području ove biskupije, mnogi će promatrati tvoj život.
Neki s divljenjem, neki s pitanjima, neki možda i s nerazumijevanjem. Tvoja najjača
propovijed biti će tvoj život. Tvoja vjernost u malome. Tvoja postojanost u samoći. Tvoja
poniznost. Tvoja crkvenost. Tvoja sabranost. Tvoja tišina. Tvoje siromaštvo. Tvoja
poslušnost. Tvoja čistoća.
A nama svima neka ovo slavlje bude poziv na obraćenje. Nismo pozvani u pustinjačku ćeliju,
pozvani smo u onu nutarnju pustinju susreta s Bogom. Svi trebamo dopustiti Bogu da bude
Bog. I svi smo pozvani izgovoriti svoje kršćansko „da” ondje gdje nas je Gospodin postavio.
Zato danas, zajedno s bratom Marinkom, obnovimo i mi u sebi ono temeljno „da”:
da Bogu koji čini novo;
da Gospodinu kojemu povjeravamo svoje putove;
da Kristu, čije Presveto Ime spašava;
da borbi vjere koja se ne vodi ljudskim snagama, nego Božjom snagom;
da ljubavi koja se daruje.
Dragi brate Marinko, neka tvoje današnje „da” snaži ovu mjesnu Crkvu, neka bude nadahnuće
mnogima, neka otvara prostor Bogu u srcima ljudi i neka tvoj pustinjački život, ukorijenjen u
Evanđelju, prožet franjevačkim duhom, obilježen Presvetim Imenom Isusovim i nošen
zagovorom tvojih svetih zaštitnika, bude tihi, ali snažni znak da je Gospodin doista dostojan
svega. Amen”.
Nakon misnog slavlja brojni vjernici i prijatelji brata Marinka okupili su se na bratskom
druženju i zajedničkom blagovanju.
