Neki će s ponosom i oduševljenjem čitati vijest kako će još jedna obitelj napustiti svoju domovinu. Zadovoljstvo će ih obuzeti što će nečija djeca umjesto svog materinjeg jezika govoriti neki drugi jezik. Znanje i iskustvo staviti će na raspolaganje tuđinu, koji će ih možda prigrliti, a možda i poništiti sve ono što su dosada naučili, iako su porezni obveznici ove države odvajali za njihovo školovanje. Zar su brojni hrvatski vitezovi svoje živote položili na oltar domovine i svoje dijelove tijela davali da bi im sestre,supruge i djeca koricu kruha zarađivali u nekoj drugoj zemlji kao da u ovoj našoj domovini nema mogućnosti za život. Jedan pjesnik opjeva kako su gorki zalogaji kruha gdje brata nema i mnogo ih je otišlo ne znajući gorčinu kruha tamo gdje sunce drugačije grije. Katarina Milković nije bilo tko ! U prethodnom mandatu Županijske skupštine Ličko-senjske županije bila je čovjek od povjerenja i vodila nekoliko odbora. Na žalost, nije progovorila o svom razlazu sa nekadašnjom političkom strukturom kojoj je pripadala. Kada se odlučila za svoj neovisni put nije joj bilo više mjesta među svojim dojučerašnjim prijateljima i suradnicima. Kakva je nevolja natjerala da zajedno sa svojom obitelji donese ovakvu krupnu i tešku odluku ? Samo čovjek kojem rasture obitelj može razumjeti ovakvu odluku i cijeniti hrabrost osobe koja se povlači iz ove močvare da bi sačuvala obiteljsku monolitnost i zato ovo pismo Katarine Milković objavljujemo u cijelosti kako bi čitatelji saznali kakav je završni pozdrav. Prepoznaje li se pozdrav “ZBOGOM !” , ili je ipak možda “DO VIĐENJA!” , do trenutka kada će zapuhati neki novi vjetrovi. To nećemo postići sa odlascima i iseljavanjem, već sa grčevitom borbom gdje se bitka može izgubiti, ali rat ne smije. Ne znamo što je pismo Katarine Milković, gubitak bitke ili izgubljeni rat, pa iz tih razloga neka čitatelji pročitaju i samo prosude njegov karakter. Danas se dogodilo njoj, a sutra će nekom drugom ! Bez daljnjih objašnjenja objavljujemo pismo Katarine Milković :
” Poštovani kolege i prijatelji,
Bila mi je posebna čast surađivati s Vama proteklih sedam i pol godina, no došlo je vrijeme da se pozdravimo. Danas sam dala ostavku na mjesto ravnateljice JU “Pećinski park Grabovača” zbog obiteljske odluke da napustimo Republiku Hrvatsku.
Pećinski park Grabovača je zaista posebno područje i zdušno sam sve ove godine radila ne bi li se za njega čulo – smatram da sam uspjela u tome. Naravno, bez Vaše svesrdne pomoći teško bi bilo doprijeti do šire javnosti, stoga Vam od srca zahvaljujem na dosadašnjoj suradnji te Vas pozivam da nastavite pratiti rad ove ustanove koja ima veliki potencijal.
Vjerujem da će Vam se uskoro javiti i osoba koja će zauzeti moje mjesto te se nadam da će raditi još bolje od mene.
