OTVORENI RAZGOVOR SA ZAPOVJEDNIKOM OBRANE GRADA GOSPIĆA

Jako sam ponosan što sam stajao na čelu obrane Gospića kada su Gospić branili i obranili samo Gospićani

                    PAJO ŠIMIĆ JE ISTINSKI HEROJ  

                    DOMOVINSKOG RATA U GOSPIĆU 

       U ovom izuzetno otvorenom razgovoru ostalo je neodgovoreno desetak pitanja zbog premalo prostora u Ličkom putu. Istina je kako bi o ovakvim temama trebalo napisati više knjiga zbog budućih generacija koje trebaju znati istinu o ratu na ovim prostorima. Nije dobro kada o nečemu svjedoče pojedinci koji su bili miljama daleko od povijesnih događaja. Ovo je svjedočenje čovjeka koji je preuzeo odgovornost kada se malo tko usudio, i ovo su njegove riječi, koje se mogu demantirati ako netko ima argumente. Jedna njegova knjiga je izdana sa brojnim podacima i navođenjem brojnih osoba, ali nitko dosada nije ništa demantirao o istini koju kazuje jedan od najdirektnijih ratnih sudionika sa ovih ličkih prostora. Medij „Lički put“ je otvoren svakome tko želi argumentirano pisati i pripovijedati bez cenzure, ali svako mora odgovarati za svoje riječi. Takvih je malo, ali jedan od njih je umirovljeni hrvatski časnik Davor Peitel. Evo njegove istine i odgovora na pojedina naša pitanja koji će vjerojatno izazvati reakcije, ali medij ponekad mora pisati grubu istinu, sa istinom koja ima lice i naličje.

LIČKI PUT:    Više mjeseci smo tražili knjigu pukovnika Davora Peitela pod naslovom: „NA PRVOJ CRTI PROTIV SMRTI“ , i tek nakon grozničave potrage i upornosti pronašli ovu knjigu sa autentičnim tumačenjem ratnih zbivanja, sa mnogo  imena i prezimena koje nitko dosada nije demantirao. Zbog čega se ova knjiga skriva po ladicama?

 DAVOR PEITEL: Ne znam ništa o skrivanju. Očito nekim pojedincima nije u interesu da knjiga dođe do čitatelja kako bi se znala istina o Domovinskom ratu na ovim prostorima.

LIČKI PUT: Nakon osnovne i srednje škole u Otočcu, te škole rezervnih oficira odlučili ste se  za vojni poziv. Što vas je privuklo na ovakav korak?

 DAVOR PEITEL: Prije svega ljubav prema vojničkom pozivu, a na drugom mjestu je mogućnost besplatnog školovanja.

LIČKI PUT:  Gdje ste služili i sa kojim činom ? Kakvi su Vam bili oficirski dani ?

 DAVOR PEITEL: Završio sam Vojnu akademiju kopnene vojske i dobio čin potporučnika. Do čina kapetana radio sam na Kosovu u Peći, a potom sam dobio premještaj na bugarsku granicu u Knjaževac, gdje sam promaknut u čin kapetana I klase.

LIČKI PUT: Odakle je došla hrabrost da napustite tadašnju treću po snazi vojnu silu u Europi  i riskirate glavu priključenjem Hrvatskoj vojsci ?

 DAVOR PEITEL: Ja sam odgojen u hrvatskom nacionalnom duhu. Otac mi je bio dočasnik u Wehrmacht Kriegsmarine, a stric ustaški bojovnik, koji je preživio Bleiburg i marš smrti od Bleiburga do Makedonije , Zemuna i Stare Gradiške. Od moje obitelji nikada nitko nije bio za nikakvu državu osim Hrvatske i u takvom okruženju sam odgojen. Osim toga kao dijete “neprijateljskog vojnika” bio sam neprestano omalovažavan i građanin drugog reda. Iz tih razloga nije mi bilo teško prepoznati sudbonosni trenutak i staviti se na raspolaganje novoj Hrvatskoj državi. Po pozivu iz tadašnjeg MORH-a početkom srpnja 1991.godine napuštam JNA, poslije čega sam imenovan na vrlo odgovorne dužnosti tijekom stvaranja Hrvatske vojske.

LIČKI PUT:  Nakon povratka u Hrvatsku opišite nam Vaš angažman! Tko Vas je dočekao, dao zadatke i što ste najprije učinili ?

 DAVOR PEITEL: Po dolasku u Domovinu tadašnji pukovnik Karakaš sa obnašateljem dužnosti zapovjednika ZNG-a RH pukovnikom Tomislavom Mesićem,raspoređen sam u Liku za zapovjednika svih snaga ZNG-a na tom području sa zadaćom ujedinjavanja svih postrojbi ZNG-a na lokalnoj razini pod jedno zapovjedništvo. U početku izvršenja ove zadaće i moga imenovanja  susrećem se sa raznim vidovima otpora. Neki lokalni čelnici nisu shvatili i razumjeli moju zadaću pa su najprije aktivno , a zatim pasivno onemogućavali izvršenje ovog zadatka. To opiranje je išlo toliko daleko da mi je u više navrata bio ugrožen život. Bez obzira na sve teškoće, uspio sam sa Pajom Šimićem naći zajednički jezik koji je do tada bio prvi zapovjednik 117. brigade, a rezultat toga je bilo njegovo predavanje zapovjedništva 117. brigade u Gospiću zbog mojih vojnih kvalifikacija.  17. srpnja 1991.godine zahvaljujući zakulisnim igrama dolaze dvije zapovjedi. Jedna se odnosi na imenovanje Nikole Rendulića za zapovjednika ZNG-a  pri Kriznom štabu Ličke regije, a druga  za presijecanje komunikacije Udbina preko Pločanskog klanca. Pored toga je trebala stići zapovijed o imenovanju zapovjednika 117. brigade u Gospiću, ali tu zapovijed nisam vidio do današnjeg dana. Dva tjedna poslije, tj. 31.srpnja 1991.godine imenovan sam za zapovjednika 58. samostalnog bataljuna „R“ u Gospiću. Sa Pajom Šimićem i Antom Vlainićem u zgradi tadašnjih Ličkih novina užurbano počinjem ustrojavanje bataljuna.  Međutim, osoba imenovana za zapovjednika te brigade nije ništa počela raditi, pa me Krizni štab Ličke regije imenovao za zapovjednika brigade. Temeljem te odluke  vršim reorganizaciju 117. brigade, koja je bila satnijskog sastava, osim Kosinja koji je imao bojnu kojom je zapovijedao Milan Rast. Uslijed reorganizacije 117. brigade ZNG Gospić,  prestaje sa radom 58. samostalni bataljun “R” i preimenuje se u 1. bataljun  117. brigade ZNG-a. Zapovjedništvo toga bataljuna postaje ujedno i zapovjedništvo 117. Brigade, te zapovjedništvo 1. bojne (Gospićke).  Ovdje moram podsjetiti na postizanja suglasja na razini gradova (općina) Gospić-Otočac,gdje su prihvaćeni moj prijedlozi u svezi transformacije 117. Gospićke brigade u 117. Ličku brigadu. Ustrojavanje ovakve brigade je prvotno dogovarano sa djelatnicima GS OS RH, te je temeljem postignutih dogovora na sastanku održanom u Otočcu 14. kolovoza 1991. godine kojem su pored mene još bili nazočni: Bekir Dedić iz MORH-a, Jure Stopić, Vlainić, Jurković (ne  znam ime)  i Rukavina (ne znam ime,ali mislim da je Ante) iz Gospića,te  iz Otočca Dražen Bobinac, Josip Kregar, Joso Brajković i Milan Jurković. Tada je odlučeno i odobreno ustrojavanje 117. brigade ZNG po važećoj knjizi ustroja sukladno pristizanju naoružanja po sljedećoj formaciji:  jedan bataljun (1.) sa zapovjedništvom i pristožernim postrojbama u Gospiću,  jedan bataljun (2.) u Otočcu, te dio pristožernih postrojbi (3.) i jedan bataljun u Brinju. Pored intenzivnog rada na ustroju postrojbi, prva zadaća koju sam naredio je priprema samog grada za borbu, tako da su inženjerci imali zadaću postavljanja vreća sa pijeskom na važnija raskrižja,a također smo pristupili izradi žičanih prepreka.

LIČKI PUT: Velom tajne je obavijena priča o utemeljenju 117. brigadi Hrvatske vojske! Možete li napokon rasvijetliti tajnu i reći pravu istinu kao direktan sudionik ?

 DAVOR PEITEL: U odgovor na prethodno pitanje djelomično sam već odgovorio na ovo pitanje. Sramota je kako neki pojedinci, koji nemaju pojma, sebi dozvoljavaju, da tumače stvaranje,ustroj  i narastanje postrojbi u Gospiću. Kako su se samo uspjeli nametnuti? Zbog toga često dolazi do iskrivljenog tumačenja nekih povijesnih događanja na području grada Gospića gdje nitko ne reagira i onda to na žalost postaje istina. To je naša stvarnost! Upravo zbog toga je utemeljena Udruga 117. brigade. Umjesto da se Gospić-grad heroj ponosi svojim postrojbama, favoriziraju se samo dvije postrojbe, a uloga ostalih se nepotrebno minimizira i omalovažava. Sve će vam biti jasno kada pogledate  kako se vrednuju uloga i značaj gospićkog heroja Domovinskog rata pokojnog Paje Šimića. Međutim, vratimo se pitanju ! Parafrazirat ću riječi osnivača i prvog zapovjednika 117. brigade: “Djelovanje 117. brigade ZNG Gospić određeno je uputom zapovjednika ZNG RH Martina Špegelja (klasa: strogo pov. 801-01/91-01/01, Ur.br: 512-03-91-01), a u duhu odluke Vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana da se vojni objekti i materijalno tehnička sredstva od JNA preuzmu mirnim putem u prostoru zone odgovornosti 117. brigade ZNG Gospić. Sukladno tome, 17.ožujka 1991. godine u Gospiću je formirana 117.brigada ZNG u čijem je sastavu bilo 24 satnije i 1 ojačani vod sa ukupno 1480 ljudi. Stoga smatramo ovu brigadu povijesnom zbiljom Domovinskoga rata. 117. brigada ZNG Gospić je spriječila presijecanje Republike Hrvatske na dva dijela,a zajedno sa policijom obranila grad i šire područje Gospića od pobunjenih Srba i tzv.“ belih orlova“ iz Srbije, blokirala snage JNA i stavila u okruženje 263. MTBr.  JNA. Propagandnim djelovanjem motivirali smo ljude u cilju uključivanja u brigadu, demonstrirali naoružanost pripadnika 117. brigade ZNG Gospić. Navedenim aktivnostima prethodile su vojno stručna i taktičko tehnička obuka u različitim uvjetima borbe, rukovanje oružjem i gađanje, protiv oklopna borba i borba u naselju, obavještajna djelatnost, te zaštita objekata i ljudi. Obavljani su razgovori sa najodgovornijim oficirima JNA u garnizonu povodom stanja i odnosa u cilju mirnog preuzimanje vojnih objekta i materijalno tehničkih sredstava od JNA, a u duhu odluke vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana. Putem zvučnika (megafona) upućeni su pozivi vojnicima i njihovim starješinama za prihvat onih koji su spremni napustiti JNA, te njihovo upućivanje svojima kućama ili eventualni ostanak u Hrvatskoj vojsci”. 14. kolovoza 1991. godine je donijeta odluka o preustroju brigade, a nakon sastanka od 24.kolovoza 1991.godine sa predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu odobrena je masovnija mobilizacija gdje postoje uvjeti. Upoznao sam članove Kriznoga štaba za Liku sa rezultatima sastanka sa Predsjednikom, i odmah sutradan izvršio izviđanje, te sam poslije toga odlučio o postavljanju ratnih položaja. Ured za obranu iz Gospića je u noći 26./27. kolovoza 1991.godine izvršio pozivanje vojnih obveznika. 27. kolovoza 1991.godine na stočnoj pijaci je izvršeno postrojavanje prethodno pozvanih pripadnika dvije satnije kojima sam rukovodio kao zapovjednik 117. brigade i ujedno zapovjednik 1. bojne (Gospićke), te postrojavajući satniju za koju je bilo oružja, a Dane Šimić je kao član zapovjedništva postrojavao pripadnike satnije za koju nije bilo naoružanja. Dakle, da napokon kažemo istinu! Postrojavane su 2. i 3. satnija 1. bojne 117. Brigade!  Nakon moga obraćanja kao zapovjednika naoružana  satnija ili kako se tada nazivala četa je odmah  upućena na ratni položaj. Osim toga nasilnim ulaskom u skladišta TO i vojni poligon”Guina” oteti su minobacači 82 mm i 12 mm, te top ZIS 76 mm. Osiguran je pogreb masakriranih civila iz Svetog Roka i Lovinca,  kao i transport iz Gospića na pogreb u Sveti rok. Tu je još zarobljavanje Krstevskog (generala JNA) i pet komada samohodnih protuzračnih topova BOV 3 (3×20 mm)  sa pripadajućom posadom koje se dogodilo 08. rujna 1991.godine u Gospiću. To je izvršeno vrlo efikasno što je doprinijelo proboju i čišćenju Bilajske ulice od četnika,te stavljanju hrvatske zastave na silos kod paromlina. Razvojem situacije (narastanjem opasnosti od većeg borbenog djelovanja) i relativno velikom međusobnom udaljenosti bojni 117. brigade, te sa nedovoljnim količinama oružja, pa su pojedina mjesta počela samostalno nabavljati naoružanje i opremu. To je imalo za posljedicu sve veće osamostaljivanje bojni, a time i davanja netočnih informacija zapovjedništvu brigade ili čak uskraćivanje informacija po pitanju naoružanja i streljiva. Ako se tome doda dovoženje i podjela oružja u Gospiću bez znanja zapovjedništva brigade, koje najvećim dijelom tada nije završilo na položajima, onda je jasno u kakvim je uvjetima zapovjedništvo brigade radilo na organizaciji obrane preostalog slobodnog prostora Like. Unatoč ovako velikim problemima zapovjedništvo je smoglo snage nastaviti sa radom na organizaciji obrane, mobilizaciji novih postrojbi i rukovođenjem borbenih djelovanja u obrani, te se logistički bolje organizirati. Po pitanju logistike odlično se u tom razdoblju surađivalo sa zapovjedništvom ZNG-a i MORH-om u Zagrebu, pripadnicima MUP-a u Gospiću, tako da su se za potrebe 117. brigade ZNG-a u Gospiću počeli isplaćivati računi za telefone, struju, hranu itd. Dodatnom popunom logistike brigade počelo se sa planiranjem sredstava i troškova, te se dokumenti u pismenom obliku upućuju u MORH na odobrenje. Početkom rujna 1991. godine telefonom mi je javljeno kako je došlo do pogreške na razini MORH-a (službe za ustroj), te su mi priopćili kako mi u Gospiću nismo 117. Brigada HV nego 118. Brigada HV. Temeljem toga postupno se u nove dokumente unosila ispravka pogreške. Nakon što je 05. rujna 1991. godine., propao pokušaj nezakonitog i bezrazložnog uhićivanja mene kao zapovjednika 118. brigade ZNG, 07. rujna 1991.godine u motelu Velebno dolazi do smjene zapovjednika 118. Brigade, te je umjesto mene dužnost zapovjednika brigade preuzeo Mirko Norac. Ja sam imenovan za njegovog vojnog savjetnika, što nikada nije ni profunkcioniralo, jer sam 10. rujna 1991.godine  uz suglasnost predsjednika Kriznog štaba za Liku otišao u Otočac.

LIČKI PUT: Nikada dosada u javnosti, nitko nije govorio o situaciji u Gospiću  kada Vam je život visio o niti. Možete li za čitatelje Ličkog puta reći istinu ?

 DAVOR PEITEL: Kako reče pjesnik:“Istina je voda duboka!“ Malo je ovdje prostora, i zbog toga ne mogu navesti sve aktivnosti na organizaciji obrane Gospića i poteškoćama u svezi sa tim. Prije nego li išta o tome kažem moram naglasiti kako sam jako ponosan jer sam stajao na čelu obrane Gospića kada su Gospić branili i obranili samo Gospićani. Evo nekoliko mojih pogleda kao čovjeka koji je stajao na čelu zapovjedništva obrane Gospića:

– Najprije je smijenjen predsjednik kriznog štaba za Liku Dražen Bobinac, koji je ujedno bio predsjednik HDZ-a Like, a doveden Ante Karić, koji je prije svega donio papir o imenovanju zapovjednika svih snaga na području Like, koji je potpisao Stjepan Mesić;

– Površno znanje o stvarnom društveno-političkom i vojnom stanju na području Like,jer neki ljudi iz samog državnog vrha ( Manolić i sl.,) minimiziraju i omalovažavaju četničke postrojbe sa postrojbama JNA na području Like, što je rezultiralo relativno sporim naoružavanjem i opremanjem postrojbi ZNG-a ;

– U moje zapovijedanje nisu bile direktno uključene postrojbe policije,a sa njihovim zapovjedništvom je koordinirano glede zajedničke uporabe snaga na crti obrane, dok se to moglo, jer je gotovo cijelo policijsko zapovjedništvo zarobljeno, a zapovjednik pričuvnog sastava policije ubrzo poginuo;

– Za uporabu specijalne policije morao sam direktno zvati Ministra unutrašnjih poslova Vekića kako bih od njega dobio odobrenje;

– Različitosti gledanja na problem obrane između Gospića i Otočca;

– Kronični nedostatak naoružanja i streljiva,a osobito topničko-raketnog ;

– Nedostatak vozila;

– Kronični nedostatak vojnih zemljovida;

– Nedostatak sredstava veze;

– Nedostatak minsko eksplozivnih sredstava;

– Nedostatak zapovjednog kadra, (npr: ja sam morao biti i zapovjednik 1. bojne i zapovjednik brigade, jer nitko nije htio prihvatiti zapovjedništvo bojne i time odgovornost za obranu na svojoj razini, a nudilo se nekim danas junacima obrane Gospića.) Pored toga kod dijela viđenijih ljudi bio je prisutan veliki animozitet prema pričuvnim časnicima bivše JNA, pa su nas  nazivali „komunjare“, i dugo se nije mogao imenovati zapovjednik na nižoj razini;

– Nemogućnost uvida u stvarno stanje postrojbi;

– Nedostatak liječničkog osoblja, jer su gotovo svi pobjegli osim kirurga Vencla, nekoliko liječnica i medicinskih sestara

– Nepovjerenje prema rukovodstvu općine Gospić i policije nazivajući ih također komunjarama, pa i prema meni jer sam bio aktivni oficir bivše JNA , jer su me nazivali „kosovcem“, svašta drugo  i tome slično;

LIČKI PUT: Svoju vojnu karijeru nastavljate u Otočcu! Kako su Vas primili Vaši sugrađani u Otočcu?

 DAVOR PEITEL:  Po dolasku u Otočac 10. rujna 1991. javljam se predsjedniku općine Otočac Josi Kregaru , koji odmah sutradan zakazuje sastanak Kriznog štaba Općine. Na tom sastanku su između dva kandidata izabrali mene za novog zapovjednika Otočke bojne (2. bojne 118. brigade ZNG-a), te sam dobio apsolutno povjerenje svih nazočnih sudionika. Dakle, imao sam neograničenu potporu političkog, vojnog i policijskog rukovodstva u cijelosti. Kako sam rođen u Otočcu,gdje sam završio osnovnu i srednju školu, a najveći dio građana me je poznavao, te po tom pitanju nisam imao problema. Dapače, na svakom koraku sam osjećao uvažavanje mojih sugrađana.

LIČKI PUT: Jedna od najuspješnijih akcija Hrvatske vojske pod Vašim zapovjedništvom vjerojatno je osvajanje vojarne u Otočcu ! Možete li za čitatelje Ličkog puta opisati tijek akcije ?

DAVOR PEITEL:  Može se reći da sam osmislio plan blokade i osvajanja vojarne u Otočcu(ne skladišta),a borbe za vojarnu su trajale od 15. rujna do 17.rujna 1991.godine. Uz jedno vrijeme vođenja blokade suočio sam se sa protuudarom jednog bataljuna JNA potpomognutog sa 6 tenkova, dvije samohotke i dva oklopna izvidnička borbena vozila uz borbeno djelovanje dva zrakoplova MIG 21 na glavnom pravcu njihova napada, ojačani sa oko 200 četnika i dva samohodna PZO topa PRAGA. Premda su tenkovi probili našu crtu obrane i došli gotovo do središta Otočca satnija ipak uspijeva vratiti neprijateljsko pješaštvo na polazne položaje, čime je obranjen grad Otočac. Za vrijeme opsade vojarne pored ostalih pregovarao sam i sa zapovjednikom vojarne kako bi se predali i time izbjegli nepotrebne žrtve, ali nisu se htjeli predati. Čak su bili jako bahati ! 24. kolovoza 1991. godine Otočac i Brinje su se nalazili gotovo u potpunom okruženju, pa sam osmislio napadnu akciju kodnog naziva “Medvid”, te smo 26. rujna 1991. godine iz tri pravca jednovremeno izvršili napad na Brlog i Žutu Lokvu. Za pola dana smo oslobodili 40 kvadratnih kilometara prostora, a osim toga osmislio sam i rukovodio oslobodilačke akcije kodnog naziva „Drenjula“ samostalno i kasnije sa dijelom 111. brigade  iz Rijeke. Bilo je još oslobodilačkih akcija o kojima detaljnije možete pročitati u mojoj knjizi naziva:“ NA PRVOJ CRTI PROTIV SMRTI !“

LIČKI PUT : U kakvom raspoloženju ste dočekali umirovljenje? Jeste li ostvarili sve što ste priželjkivali ?

DAVOR PEITEL: Zapamtite! Ja sam profesionalni vojnik i o zapovjedi ne raspravljam! Osobno smatram kako sam svojim iskustvom i znanjem imao još što ponuditi Hrvatskoj vojsci (HV), ali način na koji sam otišao iz HV-a nije baš za lijepu uspomenu i  dugo pamćenje. Od početka 1992. Godine bio sam u činu pukovnika, i do kraja svoje vojne karijere sam ostao u ovom činu. Mislim da mi je učinjena nepravda, i to ne samo zbog dužnosti koje sam obnašao nego i rezultata koje sam ostvarivao. Na primjer, rasformiranjem 118. brigade i odlaskom tadašnje 6. GBHV na Maslenicu, bojna za obranu Gospića je ušla u sastav 133. brigade kao 3. bojna, čime sam preuzeo odgovornost za kompletnu obranu Gospića, Perušića i Otočca. (S.Ć.)