Predstavljamo Vam: ŽELJKO MATAIJA – REĐO                                       

 

                         REĐO I   VUK SAMOTNJAK                

                        

 

LIČKI PUT: Film „VUK SAMOTNJAK“ traje desetljećima i imao je osnovu protagonista u glumačkoj ekipi iz Like. Među njima Slavko Štimac, Željko Mataija, Ivan Štimac….. Jednog od njih, Željka Mataiju -Ređu, zamolili smo za razgovor, pitali da nam dočara to vrijeme, audiciju, tadašnju ekipu, gdje su danas…. , a u idućim brojevima pokušati ćemo doći do ostalih protagonista, pa za početak razgovora da pitamo kako je to tada izgledalo i odakle Ličani u ovom filmu ?      

 

ŽELJKO MATAIJA:  Te već davne 1972.godine s proljeća su tadašnju osnovnu školu Vlado Knežević, ali i druge škole po Lici, posjećivali  režiser Obrad Gluščević i direktor filma Perušićanin, Josip Lulić – Lule sa suradnicima te izabirali nakon kraće probe nekolicinu učenika iz svake. Glavna audicija je bila u hotelu Jezero i mislim, da nas je tamo bilo sedamdesetak. Od Gospićana su uzeli mene za Ređu, a Perušićana rođake Štimac, Slavka za Ranka i  Ivana za Ćiru, Boru Ivaniševića iz Plitvica za Josu. Naknadno se umjesto jednog dečkića priključio i Smiljan Čičić iz Zagreba, inače rođak Nikole bižutera i Mike Palića, a Ivica Bićanić –Ćibe bio je, nazovimo rezerva,  i tako je nastala družina.

 

LIIČKI PUT: Kako baš Gospić, i otkud baš ovi glumci?

                           Gdje je bila audicija i kako je to izgledalo ?

 

ŽELJKO MATAIJA:  Ma Gospić je bio samo jedan među gradovima gdje su tražili djecu iz ovog dijela Like, a audicija? U školi u šestom razredu smo taj sat imali hrvatski jezik kod nastavnice Milke Vurdelje, a kako sam bio nestaško suđena mi bila prva klupa…Oni ulaze, šale s djecom i pitaju bojimo li se psa. Ja kažem „Ma kakvog psa? Pa ja bijesnom psu objesim škudelu na rep“!

 Režiser u čudu, pita što je škudela, a na kraju skoro ispalo ono „kakav ste Vi  režiser kad ne znate što je škudela“.

 Kaže on „Kada zvoni dođi kod direktora“, nekog Stanića. Ja se prestravio i skoro zaplakao …on pita što mi je?

Ja ga pred svima zamolim da ne idem gore jer sam bio jučer i dobio opomenu pred ukor zato što sam zvonio prije kraja sata nekoliko minuta. Čovjek se čudi, a razred u smijeh…Došli mi gore i oni kažu možeš pjevati, plesati, svirati, recitirati  ili bilo što drugo, ali meni ništa ne odgovara. Ja počeo recitirati Voćku poslije kiše i nakon par kitica zastao tvrdeći da dalje nema  i nema. Čude se kako nema, a ja kažem „Nema jer mi je to bilo dosta taj  za „dvojkicu“ hahahha. Nakon  dva tjedna nas nekoliko iz svake škole  odvezu na Plitvice. Tamo je bilo lakše jer smo se prije upoznali, hahaha. Nisam recitirao nego ispričao jedan vic o Amerikancu, Rusu, Bosancu i vragu u avionu i ljudima se dopalo.

 

LIČKI PUT: Gdje se snimalo ? Koliko je trajalo?

 

ŽELJKO MATAIJA: Negdje oko Dana žena odvezli su nas u Zagreb na pripreme, upoznavanje s psihologom, učiteljem po nadimku Golub iz Perušića, ekipom, hangarima Jadran filma, scenarijem, putem do restorana, hotelom….. Bili smo smješteni u hotelu Sport, današnji Westin. Terenski i terminski gledano, početak filma sniman je u Babinom potoku, sredina na Kamniškim alpama jer nam je trebao snijeg pa Bledu, Bohinju, Pohorju…a kraj na Baškim Oštarijama. Dio filma, odnosno radnja u zatvorenom prostoru snimana je u studiju u Zagrebu. Hund, odnosno pas Rol, bio je policijski i mislim prvi u Sloveniji, a treći u tadašnjoj Jugoslaviji po poslušnosti i inteligenciji. Snimanje je trajalo nekih mjesec i pol dana plus ton petnaestak, a nakon prikazivanja u Puli zaredale su premijere, primanja…Ostalo je antologija hrvatskog dječjeg igranog filma.

 

LIČKI PUT: Ima li još nekih poznatih glumačkih osoba iz Like ?

 

ŽELJKO MATAIJA: Mislite u Samotnjaku? Tada su iz Like dominirali Ilija Ivezić, Finka Pavičić Budak odnosno tetka Cuka, a u svijetu glume Ana Karić, Mile Rupčić, Nela Eržišik tetka Ikača,  Rade Šerbedžija, Edo Peročević,  Boris Dvornik, Relja Bašić i drugi…..

 

LIČKI PUT: Drugi film je bio „Putovanje tamnom  polutkom“ većim dijelom sniman u razrušenom Gospiću ?

 

ŽELJKO MATAIJA: Ne, drugi je meni i Slavku bila Sutjeska 1973. u režiji Stipe Delića.  Dosta smo snimali, a na kraju ispalo par scena. Glumačka karijera mi se prelomila nakon dvije godine na Kapetanu Mikuli Malome. Prošli smo audiciju, dijalekt i probno snimanje….ali moja majka je odbila potpisati ugovor jer je smatrala kako je pametnije završiti školu,a za glumu ima vremena. Potpuno je razumijem i opravdavam jer je bila samohrana s nas troje djece, a teško nas je školovala, hranila i odjevala. Slavko Štimac je završio u njemačko-hrvatskoj produkciji Ratko i medvjed, a potom je krenulo… Salaš u malom ritu, Vlak u snijegu, Željezni križ, Doli Bel itd, a Ivan Štimac u Hajdučkim vremenima i možda još ponegdje,  Inače, Putovanje tamnom polutkom iz ratne 1995. godine gdje sam bio ostat će drag film Gospićanima, ali svojevrsni svjedok jednog vremena i života u gradu koji se nije dao. Danas su statisti toga filma djeca, majke i očevi, djedovi, bake.

 

LIČKI PUT: Gluma Vas je uvijek zanimala, ili ste zalutali u film ?

 

ŽELJKO MATAIJA; Da, uvijek me gluma zanimala, u osnovnoj školi me bilo u dramskoj, u srednjoj sam bio član našeg amaterskog kazališta, a kao student jedno vrijeme i jednog zagrebačkog. Pokušao sam na Akademiji za film, kazalište i TV s monodramom kao težim glumačkim izražajem. Nakon prijemnog bio plasiran među petnaestak najboljih, ali je konkurencija je bila jaka, a ja nikoga da mi pomogne. Primalo se svega desetak studenata na odsjek glume od preko 140 prijavljenih. Mene su uglavnom pripremali danas pokojni Milorad Mileusnić, inače dobitnik Zlatne maske na FDAH u Murteru 1977. i Mišo Marković. Žao mi je da zbog drugih društvenih aktivnosti nemam više vremena, pa i volje,  za gospićko kazalište koje je na dobrom putu, ali nikad ne reci nikad.

 

LIČKI PUT: Kako netko tko želi biti glumac može doći do glumačke uloge ?  

 

ŽELJKO MATAIJA: Najprije talentom, amaterizmom i upornošću pri prijemnom na akademiju pa ako treba i više godina za redom. Naravno ovisi od pomoći nekoga iz glumačkih krugova, tj. tko će  preporučiti, angažirati i gurati dok ne sazriješ.

 

LIČKI PUT: Gdje se nalaze i čime se bave glumci koje smo ranije spomenuli ?

 

ŽELJKO MATAIJA: Uh, uh…ja sam u Gospiću,  Ivan je jedan od čelnih osoba u Elektrolici, Smiljan je u Zagrebu, za Boru sam čuo da je  negdje u Srbiji, a Slavko je u Beogradu.

 

LIČKI PUT: Zašto danas nema filmova kao nekada, već gledamo filmove snimljene prije 40-50 godina ?                                  

 

ŽELJKO MATAIJA: Ma ima, ali je to sve pritisak svakodnevice  zadnjih četvrt stoljeća…Nekada je i humor bio drugačiji, a mi bogatiji,  vedriji i optimističniji. Ima dobrih filmova samo za njih više, čini mi se,  država nema novaca, sluha ni volje. Osobno mislim da u Hrvatskoj može godišnje biti snimljeno više od 5-6 filmova, ali to ne znači pod svaku cijenu, sve i svašta.