Autor: Župnik Domagoj Jelača, OCD

 

U ovom svom članku, kao župnik, želim vam dragi Ličani, predstaviti jednu manju župu nedaleko od srca Like – Gospića. BUŽIM je malo mjesto udaljeno samo 13 km od grada Gospića. Mjesto Bužim kao da se uvukao u obronke Velebite te sa tom dičnom planinom tvori neopisiv krajolik koji čovjeku omogućuje obnovu tijela ali i duha. Čovjek je uvijek vapio za mirnim mjestima u kojem će naći mir svojoj duši i okrepu svojem tijelu. Bužim i danas nudi upravo to: duhovni i tjelesni smiraj. Kaže se da je čovjek najsnažniji kada je na izvoru. Bužim nudi upravo to, jer je smješten na 23 vrela. Možda je i u tome snaga duha koje nudi ovo malo ličko selo.

Bužim ima i svoje povijesno značenje te ga se rado povezuje sa našim hrvatskim banom Josipom Jelačićem koji se zalagao za ravnopravnost svih naroda, ali rado istaknuvši svoj identitet i ponosnu titulu “bužimski”. Hrvatski krajiški rod Jelačića posebno je u Lici nazočan stoljećima, a od oko 1500. godine Jelačići su vlasnici utvrde Bužim u blizini Gospića. A i moje osobno prezime Jelača kao da dolazi iz korijena riječi Jelačić, tako da i tu pokušavam naći neku poveznicu. Ali sve u svemu, ponosan sam što sam župnik u Bužimu, pa mogu imati i naziv koji su mi dala braća “bužimski”.

Župa Bužim prvi put se spominje 8. 7. 1071. godine, a od 1807. Bužim je samostalna župa. Župna crkva u Bužimu posvećena je sv. Teri (sv. Terezija Avilska). Sv. Tera je i danas moćna zagovornica Bužima koja prati svoje Bužimce gdje god se oni nalazili. Crkva na čast sv. Tere podignuta je 1889. godine te svojim duhovnim znakom i položajem sve Bužimce i sve koji se nađu u Bužimu usmjeruje prema vječnim neprolaznim vrednotama. Iako je u povijesti Bužima bilo dosta ne tako svijetle povijesti i pojedinih osoba danas Bužim diše i Hrvatski i vjerski. Bužim se okrenuo svojem vrelu i sada je čvršći nego ikad.

Danas, nažalost u Bužimu ima samo oko 50 duša koji žive na tom području, dok su ostali Bužimci u neposrednoj blizini, u Gradu; ili su otišli predaleko, ali Bužim je uvijek u srcu. Iako je u selu Bužim mali broj ljudi koji stalno u njemu boravi, svi rado navraćaju i počinju ulagati u svoje mjesto i nadamo se sretnijom i svjetlijoj budućnosti kako bi Bužim pokazao to neistraženo bogatstvo koje je specifično za cijelu Liku.

Sačuvati kulturu i običaje nekoga kraja a s tim i nekoga sela znači ostaviti novim generacijama ono što su nama ostavili naši stari. To je svetinja koja se nikada ne smije zaboraviti i nikada u selu Bužim ne smije nestati narodnih običaja, okupljanja i pjesme koja je sačinjavala i mora nastaviti sačinjavati tradicijsku kulturu ovoga kraja i ovoga sela. Po pričanju starijih u Bužimu se često čula pjesma i razna druženja uz pokoju čašicu domaće rakije, da bi se ugrijalo i nazdravilo za blagoslov sadašnjega vremena, ali za blagoslov budućega. Pomoći onima kojima je bilo najpotrebnije resilo je ovaj kraj i svi su, unatoč svojoj neimaštini i oskudnijim životnim sredstvima, lijegali i ustajali sretni. Biti Bužimac znači u prvom redu biti zadovoljan s onim što imaš, pomoći drugome da svatko ima dovoljno, a opet nastojati pa i materijalnoga priskrbiti da bi se imalo i za vremena koja dolaze jer u uvijek je bila neka neizvjesnost, ali ne i strah jer je zajedništvo i pjesma svemu davalo snagu i poticaj za dalje. Gledajući stare skromne kuće koje i danas svjedoče o onome vremenu iako je većina odavno napuštena govore o brojnim i skromnim obiteljima koji su često od nemogućega napravili moguće jer su imali duh koji ih je poticao, a na vrelima su se napajali. Možda je tajna upravo u toj vodi koju su pili i dobijali su snagu koja ih je tjerala dalje i smogli su svega što je bilo potrebno da bi našim generacijama ostavili bogatstvo svoje duše. Iako nisam Bužimac osjećam veliko bogatstvo koje je ostalo od starih koji više nisu s nama, a sve su nas zadužili – pa i nas župnike, duhovne pastire.

 

Osim nacionalnog identiteta i bogate tradicije ovaj kraj resi vjera u Boga i uzdanje u zagovor sv. Tere i sv. Vida, koji je suzaštitnik župe. Unutrašnjost crkve čine dva oltara posvećena spomenutim svecima, a na glavnom oltaru dominira kip sv. Tere koja nas uči putu savršenosti i pomaže nam ostvariti što bolji molitveni odnos s Bogom kako bi se i naša duša vinula u Božje visine i crpila iz neizmjernog bogatstva Božje mudrosti i milosti.

 

Kamene ploče na podu crkve svjedoče o tolikim nogama koje su kročile u ovu crkvu da bi pronašle svoj mir i utjehu za svoj život. Te molitve i nakane znane su samo Bogu. A u crkvu su pozivala zvona gdje sada jedno zvono vapi za zamjenom jer je zbog nepoznatih razloga puknuto te ne može zvoniti u skladu sa drugim. Nadamo se dobrotom svih ljudi i Božjom pomoći staviti novo zvono te do kraja urediti unutrašnjost i vanjski dio crkve koji vapi za obnovom.

Ono što meni kao župniku najviše znači je dolazak ljudi na svete Mise i crkvena događanja jer sve materijalno što se radi treba biti zbog ljudi i za ljude tako da će i veći dolazak ljudi na Mise pomoći da se ostvari materijalna obnova župe. Kao svećenik svjestan sam da svaka obnova proizlazi iz one duhovne pa će tako i naša crkva biti obnovljena ako se duhovno obnove njezini župljani zajedno sa župnikom.

Ovoga Božića smo napravili jednu mali novost sa jaslicama gdje smo jaslice produžili po cijeloj crkvi jer je slama bila od ulaznih vrata pa do samoga oltara – po cijeloj crkvi. Željeli smo pokazati da se Isus rodio i u našoj župi te naš ulazak u crkvu ulazak je u betlehemsku štalicu da mu se dođemo pokloniti i staviti ga na prvo mjesto u svoj život.

Župna kuća (“kvartir“) obnovljen je za sva župna događanja, ali i sva druga seoska okupljanja kako bi se ljudi međusobno družili, počastili se i prisjećali onoga što je bilo te mlađim generacijama predavali ono što je njima i starima sveto i dragocjeno da se ne zaboravi.

Neka sv. Tera prati Bužim i sve Bužimce kako bi ostali vjerni svojim korijenima i sačuvali svoj vjerski identitet. Sve će ići naprijed ako čovjek sačuva, bude i ostane svoj, u blizini tolikih izvora koji čovjeka krijepe i zato volim Liku i njeno ime, i moj Bužim, ponosim se njime!